BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

RT: Ukrajina dobija bitku na Tviteru, ali u stvarnom svetu Kijev gubi borbu za Donbas

RT: Ukrajina dobija bitku na Tviteru, ali u stvarnom svetu Kijev gubi borbu za Donbas
04.05.2022. god.
Tvrdnje da je Ukrajina spremna za pobedu na terenu su u najboljem slučaju želje Kijeva i Vašingtona


Izveštavanje zapadnih medija o sukobu u Ukrajini bilo je tako histerično jednostrano i 
neistinito , da je verovatno samo pitanje vremena kada će Iračkog 'Komičnog Ali - ja' izvući iz penzije da priča kako Rusi uopšte ne napreduju. 


U međuvremenu, stvarne borbe nastavljaju da rezultiraju nizom poraza za kijevske napaćene snage, koje su već izgubile kontrolu nad dva velika grada, uprkos do sada nezabeleženoj podršci SAD i njenih saveznika.


Dok američki zvaničnici rade sa vladom ukrajinskog predsednika Vladimira Zelenskog na iluziji pobede Kijeva protiv ruske vojske, Moskva se priprema da im predoči surovu dozu stvarnosti. 
Američki državni sekretar Entoni Blinken, posle dramatične posete ukrajinskog  glavnog grada Kijeva gde se, zajedno sa sekretarom odbrane Lojdom Ostinom, sastao sa Zelenskim , svedočio je pred Kongresom da je cilj Ukrajinaca u borbi protiv Rusije "da se Rusi izguraju sa teritorije koju pokušavaju da zauzmu u istočnoj Ukrajini". Blinken je dodao da administracija američkog predsednika Džoa Bajdena pruža "punu  podršku" Kijevu za postizanje tog cilja. Državni sekretar je dodao da je cilj Zelenskog da degradira rusku vojsku da ne bi mogla da napadne Ukrajinu u "sledećem mesecu, sledeće godine ili za pet godina", ponavljajući slična osećanja koja je izrazio i Lojd Ostin, koji je izjavio da je cilj SAD da "vidi Rusiju oslabljenu" tako da ne može da "radi stvari koje je radila [u Ukrajini]".

Zajednički optimizam Blinkena, Ostina i Zelenskog dolazi iz zajedničkog narativa o ruskoj vojnoj operaciji protiv Ukrajine koji govori da su Rusi pretrpeli strateški poraz u Ukrajini.


Međutim, pošto ovaj narativ može predstavljati samo malo više od puste želje ova tri lidera, američki predsedavajući Združenog generalštaba, general Mark Mili, imao je preciznije viđenje. On je rekao da ako bi se Rusija izvukla sa, kako je rekao, "agresijom" na Ukrajinu "bez posledica", onda bi "globalni međunarodni bezbednosni poredak" koji postoji od kraja Drugog svetskog rata bio izložen riziku.


Daleko od toga da želimo da projektujemo osećaj optimizma u pogledu ishoda rusko-ukrajinskog sukoba, Milley-jeva izjava odražava osećaj hitnosti koji dolazi sa priznanjem da je rat u Ukrajini dostigao kritičnu tačku. 
Jaz između percepcije i stvarnosti kada je u pitanju procena rusko-ukrajinskog sukoba je direktna posledica zbunjujuće prirode samog sukoba. Dobro „podmazana“ propagandna kampanja koju vode Ukrajina i njeni zapadni partneri, njihove vlade i mediji, u suprotnosti je sa ruskim naporima za odnose sa javnošću koji se fokusiraju na ruske strateške ciljeve i svakodnevne izveštaje o borbama na prvoj liniji. Rezultat je informativni rat gde dva konkurentska narativa vode nejednak sukob, a percepcija je na kraju snažnija od stvarnosti.

Neke grube istine


Dok vojna operacija u Ukrajini ulazi u treći mesec, pojavile su se neke važne istine, koje menjaju način na koji će se ruske oružane snage i moderno ratovanje procenjivati u budućnosti.
Mali broj analitičara, uključujući ovog autora, očekivao je ozbiljan otpor koji će trajati više od mesec dana. I zaista, general Mili je obavestio Kongres tokom brifinga iza zatvorenih vrata početkom februara da bi potpuna ruska invazija na Ukrajinu mogla da rezultira padom Kijeva u roku od 72 sata.

Bilo je nekoliko razloga za takvu procenu. Kao prvo, primećene su velike pripreme koje je Rusija sprovela uoči vojnog upada. Kretanje stotina hiljada vojnika zajedno sa njihovom opremom i logističkim sredstvima za održavanje i ljudi i materijala u borbi nije trivijalna vežba. Rusija je bila angažovana na vojnim vežbama koje su trajale nekoliko meseci radi usavršavanje takve logistike. Rusku vojsku predvode oficiri koji imaju dobro osoblje, umeju da rade i da se pripreme. I možemo pretpostaviti da su planirali svaku moguću opciju na bojnom polju.


Gledajući vojnu doktrinu, ruska vojska je bila konfigurisana za vrstu ratovanja za koju se pripremala. Njene ogromne prednosti u masi i vatrenoj moći dale su rezultat koji, međutim, većina posmatrača ne vidi. Uništenje neprijatelja, odbrana u dubini sa masovnom vatrom praćena agresivnim oklopnim napadom koji prodire duboko u neprijateljsku pozadinu, sejući konfuziju i probleme, doveli su do brzog gubitka borbene efikasnosti onih koji su napadnuti.


Rusko-ukrajinski rat će uvek biti pre svega kopneni rat; ni od ukrajinskog vazduhoplovstva ni od njene mornarice nije se očekivalo da pruži održiv, dugotrajan otpor ruskim snagama. Dok je ukrajinska vojska od 2015. nadalje bila obučavana i opremljena kao virtuelna NATO proksi snaga, ona je prošla kroz brzu ekspanziju od 2014, kada je mogla da ima oko 6 000 borbeno spremnih vojnika, do sastava od oko 150 000 vojnika organizovanih u 24 brigade pred samu vojnu operaciju.  
Očekivati da će Ukrajina biti u stanju da izvede operaciju veću od one koja obuhvata jedan bataljon (ili koordinisano angažovanje snaga uz artiljeriju i vazdušnu podršku), potpuno je nerealno.

Ukrajina je uložila veliki napor da od tadašnje vojske (u 2014 godini) stvori vojsku u kojoj je oko 60% borbenog sastava profesionalna vojska odnosno vojnici po ugovoru predvođeni iskusnim oficirima. Takva se sila, međutim, ne može stvoriti za tako kratko vreme
Rukovođenje malih jedinica koje objedinjuje vojnu silu, njene napore i stvara održivu borbu jednostavno nije imalo dovoljno vremena da uzme maha i sazri u ukrajinskoj vojsci.  Svi su, ipak, mislili, da će se vojska transformisati kad dođe u kontakt sa ruskim doktrinarnim ratovanjem.

Sledeća analiza je izvor iz javno dostupnog izveštavanja novinara ruske vojske i snaga Donjecke Narodne Republike, kao i brifinga ruskog ministarstva odbrane i izjava koje je dala ukrajinska strana.


U prvoj nedelji početka ruske operacije, većini je bilo jasno da su mnoge pretpostavke koje su iznete bile pogrešne.  Prvo i osnovno, Moskva se opredelila da ne angažuje svoje snage u skladu sa standardnom doktrinom. Umesto toga se opredelila za „laganiji“ pristup, koji je izgleda nastao iz odluke da se minimiziraju civilne žrtve i nanese najmanja moguća šteta civilnoj infrastrukturi. Ove odluke su proistekle iz fundamentalnog nerazumevanja realnosti situacije na terenu u Ukrajini.


Prijavljeno čišćenje 150 oficira iz 5-og odeljenja ruske Federalne službe bezbednosti (FSB), odgovornih za operacije u takozvanom 'bliskom inostranstvu' (koje uključuje i Ukrajinu), zajedno sa hapšenjem Sergeja Besede, bivšeg šefa odeljenja, sugeriše da je Rusija pretrpela neuspeh obaveštajnih podataka koji nije viđen još od izraelskog neuspeha da predvidi egipatski prelaz Sueckog Kanala tokom Jom Kipur rata oktobra 1973.


Rusko rukovodstvo uporno ćuti i ne daje informacije o bilo kakvoj grešci u 5-om odeljenju. Izjave ruskog rukovodstva su govorile da bi ukrajinska vojska mogla da ostane u svojim kasarnama, a da civilno rukovodstvo neće ometati vojne operacije Rusije. Te pretpostavke su iznete korišćenjem obaveštajnih podataka koje je obezbedilo 5. odeljenje
Takve su se pretpostavke pokazale kao fundamentalno netačne. Ukrajinska vojska je pokazala spremnost za borbu sa prvim ruskim snagama. Jasno je, dakle, da su na 5. odeljenje uticale ukrajinske bezbednosne službe, koje su preuzele kontrolu nad ruskim obaveštajcima i slale lažne izveštaje ruskom rukovodstvu.

Činjenica je da su kolone ruskih trupa dobro napredovale u Ukrajini, ali bez adekvatne bezbednosti  i zaštite krila koja bi inače bila u pratnji ofanzivne operacije, našli su se odsečeni i uništeni od strane dobro pripremljenih Ukrajinaca. Štaviše, umesto da popusti pod pritiskom, ukrajinska vojska, i regularna i oni iz teritorijalnih snaga, stajala je na svom terenu i borila se,  koristeći ručno protivtenkovsko oružje - američke Džaveline i britanske NLAW-ove. Mogli bismo da kažemo da je sve ličilo na gađanje glinenih golubova, a ukrajinska vlast je obilato koristila snimke sa fronta za formiranje javnog mnjenja o efikasnosti ukrajinske vojske.


Međutim, ograničenja ukrajinskih oružanih snaga nisu im dozvolila da svoje
impresivne taktičke pobede preokrenu u pozitivne operativne i strateške ishode. Uprkos skupim početnim neuspesima, ruska vojska je pojačala napade i postigla impresivne rezultate na jugu, gde su ruske snage koje deluju sa Krima osvojile strateški važan grad Herson i napredovale ka jednako važnom gradu Marijupolju.  Tamo su se udružile sa ruskim i savezničkim snagama iz Donjecke Republike i opkolile ukrajinske snage koje su branile Marijupolj. Na kraju zarobljavaju preživele (nekoliko stotina njih) u armiranom betonskom podzemlju fabrike čelika "Azovstalj".

Dalje na severu, ruske snage su, zajedno sa snagama republika Donjecka i Luganska napredovale ka zapadu kako bi isterale ukrajinske snage sa njihovih pripremljenih linija odbrane i preuzele kontrolu nad ukupnom teritorijom Donbasa.


"Bitka za Kijev"


Dok je obezbeđivanje teritorijalnog integriteta regiona Donbasa bio jedan od primarnih ciljeva ruske specijalne vojne operacije, ruska vojska je organizovala opsežne prateće operacije, koje su uključivale diverzantsko napredovanje ka Kijevu u cilju blokiranja ukrajinskih snaga u gradu i usmeravanje pojačanja dalje od istoka zemlje. Amfibijski manevri kod obale Odese su rađeni u istu svrhu.


Da bi diverzantska operacija uspela, ona mora biti uverljiva, što znači da sile koje sprovode misiju moraju biti agresivne u izvršenju diverzija, čak i pod nepovoljnim uslovima. Ruski napredak ka Kijevu obavljen je od strane oko 40 000 ljudi koji su operisali u dve ose. Jedna prema jugu, a druga ka jugozapadu od pravca Černigova.


Kopnenom napretku prethodilo je nekoliko vazdušnih napada usmerenih na aerodrome u blizina Kijeva. Bez obzira da li su ruski obaveštajci ukazivali na to da je Kijev zreo za državni udar, ili su ruski padobranci i specijalci previše insistirali na ovom napadu, realnost je bila da je Kijev bio dobro branjen kombinacijom regularne vojske i teritorijalnih snaga koje nisu želele da se odreknu ukrajinske prestonice bez borbe.  Više od mesec dana, ruske snage su napredovale na Kijevu, pokretale napade, osvojile severna predgrađa i pretile da će opkoliti grad i sa istoka i sa zapada.


Činjenica je, međutim, da je sila od 40.000 ljudi, bez obzira na to koliko je dobro obučena, nedovoljna da zauzme i zadrži grad od oko tri miliona stanovnika koji brani 60.000 redovnih, rezervnih i teritorijalnih vojnika. Ali ovo nikada nije ni bio njihov zadatak. Evo šta je na brifingu 26. Marta , povodom toga rekao general-pukovnik Sergej Rudskoj, prvi zamenik načelnika ruskog generalštaba:  “Ove akcije  [tj. napredovanje ka Kijevu], “sprovode se sa ciljem da se nanese šteta vojnoj infrastrukturi,  opremi,  živoj sili  oružanih snaga  Ukrajine,  koja će nam omogućiti ne samo da blokiramo njihove snage i sprečimo ih da se prebace na Donbas, nego i da im onemogućimo to prebacivanje dok ruska armija potpuno ne oslobodi ove teritorije  [Donjecka Narodna Republika  i  Luganska Narodna Republika].”


Kao pokazatelj intenziteta borbe i značaja misije koja je učestvovala na kijevskom frontu, ruski predsednik Vladimir Putin dodelio je počasno zvanje 'gardijska' 64. Motorizovanoj brigadi zbog njihove hrabrosti i odvažnosti tokom borbi u Kijevu. "Osoblje jedinice postalo je uzor u ispunjavanju svoje vojne dužnosti, hrabrosti, posvećenosti i profesionalizma,"  rekao je  Putin u pratećem citatu  (ukrajinska vlada optužila je 64. brigadu za ratne zločine u gradu Buča, severno od Kijeva, što ruska vlada žestoko negira.)


Takozvana "Bitka za Kijev" je jasan primer razlike između percepcije i stvarnost. Ukrajinski stav je da su njene snage odlučno porazile rusku vojsku na prilazima Kijevu, što je primoralo ne samo na povlačenje, već i na potpuno ponovno osmišljavanje strateških ciljeva specijalne vojne operacije. Ova tačka gledišta je nesumnjivo odjeknula u usaglašenim zapadnim medijima, a prihvatili su je politički i vojni lideri u Evropi, Kanadi i SAD.

Jedan od glavnih ishoda ove ukrajinske"pobede" bila je sposobnost ukrajinskog predsednika Vladimira Zelenskog da iskoristi ovu percepciju za fundamentalnu promenu u razmišljanju kod njegovih pristalica na Zapadu, što je rezultiralo povećanjem količine novca izdvojenog za snabdevanje Ukrajine oružjem, kao i boljim kvalitetom samog oružja, dok se Zapad udaljavao od lakog protivtenkovskog oružja.

Potreba za ovom dramatičnom promenom prioriteta naoružanja nije objašnjena, posebno imajući u vidu činjenicu da je Ukrajina, prema sopstvenom narativu, odlučno porazila Rusiju koristeći to isto lako protivtenkovsko oružje. Realnost je, međutim, bila da je prva faza ruske operacije nanela skoro fatalnu štetu ukrajinskoj vojsci, ubivši i ranivši desetine hiljada vojnika. Uništen je i veliki deo ukrajinskog teškog naoružanja - artiljerija, tenkovi i oklopna borbena vozila, važna za vođenje modernih ratnih operacija.  Razlog zbog kog je Ukrajina zatražila više tenkova, oklopnih vozila i artiljerije od svojih zapadnih snabdevača je taj što su njene zalihe znatno osiromašene.


Međutim, oprema je bila najmanja briga Ukrajine. Vojska je dobra koliko i njena sposobnost da logistički održava svoje snage dok je u borbi, pa je jedan od primarnih ciljeva prvog dela kampanje bilo uništavanje skladišta goriva i municije u Ukrajini i degradiranje ukrajinske komande i kontrole. Rezultat toga je da je Ukrajina, dok je branila Kijev, smanjila ukupnu borbenu efikasnost. I dok je Rusija uspela da se povuče sa Kijevskog fronta i prođe kroz period odmora, naoružavanja i preorijentacije  (normalna akcija za vojne jedinice koje su mesec dana bile angažovane u praktično neprekidnim borbenim operacijama),  ukrajinska vojska ostala je pod pritiskom stalnog ruskog vazdušnog napada i bombardovanja precizno navodećim krstarećim raketama i ruskom artiljerijom.


Kada, dakle, bolje analiziramo ove događaje, vidimo, da je u pitanju samo percepcija ukrajinskih vlasti, a ne realnost. To važi i za "Bitku za Kijev", gde je ukrajinska vojska ostavljena da drži teritoriju koja više nije služila nikakvoj korisnoj svrsi za Ruse. Rusija je uspela da preraspodeli svoje snage kako bi bolje podržala svoj glavni cilj, zauzimanje Donbasa, ostavljajući ukrajinske snage u Kijevu „zamrznute“ na jednom mestu.


Mariupolj i bitka za Donbas


Bitka za Marijupolj je još jedan primer gde se sukobljavaju percepcija i stvarnost. Narativ koji opisuje sadašnju sudbinu Mariupolja kao da je priča o dva različita grada. Iz ukrajinske perspektive, grad i dalje drže herojski borci koji vezuju na sebe desetine hiljada ruskih snaga koje bi inače mogle da budu prerazmeštene na drugo mesto i podržavaju ruske glavne napore protiv Donbasa. Sve dok se ovi branioci drže, tvrde Ukrajinci, vitalni kopneni most koji povezuje Krim i Rusku Federaciju biće ugrožen. Takođe, njihov kontinuirani otpor služi velikoj propagandnoj svrsi, uskraćujući Rusiji mogućnost da proglasi pobedu uoči proslave Dana pobede 9. maja.


Rusija je, međutim, već proglasila pobedu u Marijupolju. Kažu da nekoliko hiljada vojnika ostaje ukopano u bunkere iz vremena hladnog rata ispod fabrike čelika Azovstalja i da te snage ne služe nikakvoj smislenoj vojnoj svrsi. I zaista, umesto da žrtvuje ruske trupe kako bi izvukao ukrajinske snage iz svojih podzemnih jazbina, predsednik Putin je dao naređenje da se blokira objekat železare i sačeka da se vojinici predaju.


Nema sumnje da prisustvo Ukrajinaca u fabrici Azovstalj predstavlja propagandnu pobedu Ukrajine. Ali realnost je da je grad Mariupolj pao u ruske ruke; dok su ukrajinski branioci, blokirani dok im se zalihe hrane smanjuju, ostatak Marijupolja počinje zadatak obnove razrušenog grada u kojem je, kako se procenjuje, 90 odsto zgrada oštećeno ili uništeno u brutalnim uličnim borbama. Ruski kopneni most je, dakle, netaknut, a ruska ofanziva za Donbas se odvija bez odlaganja.


Izjave Entonija Blinkena i Lojda Ostina u Kijevu su rezultat ukrajinske percepcije „pobede“ u Kijevu i Mariupolju. Realnost je, međutim, da je Kijev bio majstorska ruska obmana koja je oblikovala ukupnu stratešku situaciju u Ukrajini u korist Rusije, a Mariupoljska bitka je isto tako završena u smislu bilo kakvog strateškog uticaja na celokupnu kampanju.


Preostaje nam surova istina jednostavne "vojne matematike" koja, kada se projektuje na mapu, pruža jednu vrstu nepristrasnog dokaza zasnovanog na činjenicama da Ukrajina gubi rat sa Rusijom.


Činjenica je da vojna pomoć koju Zapad pruža Ukrajini nema nikakvog primetnog uticaja na bojno polje gde Rusija svakim danom sve više i više dominira. Ne samo da nije obezbeđeno dovoljno opreme. Stotine oklopnih vozila ne mogu da zamene više od 2580 vozila koja je do danas izgubila Ukrajina,  niti desetine artiljerijskih komada mogu da nadoknade više od 1410 artiljerijskih cevi i raketnih bacača koje je uništila ruska vojska.


Kada se dve vojne snage jednake veličine i sposobnosti suoče jedna protiv druge, one 
nastoje da steknu operativnu prednost kroz uništavanje protivnikove sposobnosti koja, u kombinaciji sa efikasnim manevrisanjem sopstvenih snaga, stavlja protivnika u neodrživu situaciju. Prelazak iz bitke jednakih u odlučujuću vojnu pobedu često je brz, što predstavlja kulminaciju stečene nadmoći, stvarajući niz taktičkih i operativnih problema za koje protivnik nema održivo rešenje.

Ovo je trenutna situacija sa ukrajinskom vojskom koja se danas suočava sa Rusima u Donbasu. Ukrajinci su, bez ikakve smislene artiljerijske podrške, prepušteni na milost i nemilost ruskoj artiljeriji i raketnim bacačima koji iz dana u dan uništavaju njihove pozicije. Ruske trupe su zauzele veoma promišljen pristup u angažovanju sa svojim ukrajinskim protivnicima.  Nestala su brza napredovanja konvoja. Sada Rusi izoluju ukrajinske branioce, tuku ih artiljerijom, a onda ih pažljivo zatvaraju i uništavaju uz pomoć pešadije podržane tenkovima i oklopnim borbenim vozilima ono što je ostalo. Broj žrtava u ovim borbama je za Ukrajinu neoprostivo visok, jer svakodnevno gube stotine vojnika, dok su ruske žrtve praktično beznačajne.


Ne samo da Rusija može da manevriše praktično duž celog fronta, opkoljava i uništava ukrajinske branioce, nego ruske trupe takođe apsolutno slobodno deluju u dubini, što znači da mogu da se povuku i pregrupišu, naoružaju i odmore bez straha od Ukrajinske artiljerijske paljbe ili kontranapada. Ukrajinci u međuvremenu ostaju prikovani, ne mogu da se kreću bez straha da će biti otkriveni i uništeni od strane ruskih vazdušnih snaga, i kao takvi su osuđeni da budu izolovani i uništeni od strane ruskih trupa u dogledno vreme.


Praktično nema nade za pojačanje ili olakšanje za ukrajinske snage na prvim linijama; Rusija je uništila železničke linije koje su služile za dopremanje pomoći, a verovatnoća da ukrajinske snage koje su dobile teško naoružanje sa Zapada stignu do linija fronta je ravna nuli.


Bitka za Donbas stiže do svoje kulminacije, gde ukrajinska vojska brzo prelazi iz sile sposobne da pruži privid otpora u silu koja potpuno gubi svoju borbenu sposobnost. Ovo je stanje u trećem mesecu ruske vojne operacije u Ukrajini. Dok je prekid svakog sukoba uvek političko pitanje, jedno je sigurno —  ako se operacija produži na četvrti mesec,  bojno polje će izgledati mnogo drugačije od onog koje svet trenutno vidi. Bitka za Donbas i istočnu Ukrajinu ni približno nije gotova.  To je realnost, i nikakvo maštanje ili pristrasna percepcija od strane Zelenskog ili njegovih američkih partnera to ne može da promeni.

Izvor: RT  - Skot Riter, bivši obaveštajni oficir američkih marinaca i autor knjige „KRALJ ŠKORPIONA: Američki samoubilački zagrljaj nuklearnog oružja od FDR do Trampa“. Služio je u Sovjetskom Savezu kao inspektor za sprovođenje INF Ugovora, služio je u štabu generala Švarckofa tokom Zalivskog rata, a od 1991. do 1998. bio je glavni inspektor za oružje pri UN u Iraku. Riter trenutno piše o pitanjima koja se tiču međunarodne bezbednosti, vojnih poslova, Rusije i Bliskog istoka, kao i kontrole naoružanja i neproliferacije. 

Poštovani čitaoci, na našem 
Telegram kanalu možete pratiti sve vesti o specijalnoj operaciji Oružanih snaga Ruske Federacije u Ukrajini, kao i o dešavanjima u Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici. Takođe, možete pogledati video snimke, karte i fotografije koje stalno pristižu.

Naš Telegram kanal - https://t.me/vostokvesti



  • Izvor
  • Tanjug
  • Zelenski u DOnbasu aprila 2021., foto: . © Ukrainian Presidential Press Office via AP / RT/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


4. aprila se navršava 75 godina od osnivanja Severnoatlantskog saveza – NATO. Sekretar Saveta bezbednosti Rusije Nikolaj Patrušev govorio je za aif.ru o ulozi ovog saveza u svetskoj politici...

Ako pogledamo prve članove Povelje UN i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, videćemo da su zapadne vlade od njih potpuno odstupile.


Čak i pre objavljivanja bilo kakvih rezultata istrage, zapadni mediji su počeli da izveštavaju da je teroristička organizacija Islamska Država (ISIL) odgovorna za masovno ubistvo. Zvanični predstavnici Bele kuće...

Vašington vodi proksi rat u pokušaju da nanese „strateški poraz“ Moskvi i potreban je oštriji odgovor na to


Bratstvo: U susret crnom datumu – 24. martu, kada će se civilizovani svet osvrnuti na zločin kolektivnog Zapada nad srbskim življem na Balkanu – BRATSTVO korača gledajući i u...


Ostale novosti iz rubrike »